MISLIM, DAKLE JESAM

Uhvatila sam se danas kako razmišljam o svojim postignućima, o tome tko jesam i koliko sam zadovoljna svime što imam.
S 26 godina osjećam mnogo manje nezadovoljstva nego prije. Nisam se ostvarila ni u jednom području onoliko koliko bih voljela da dosad već jesam, ali sve rjeđe gledam unatrag i zato sam, valjda, smirenija u tom pogledu. Oduvijek čekam posljednji trenutak za obaviti nešto, zbog čega sam stalno u borbi s vremenom i iako često dobijem bitku, uglavnom je to stresno i ne baš motivirajuće kad pomislim na neki budući pothvat.
Ipak, kad pogledam kako danas stvari funkcioniraju u svijetu i koliko su ljudi naizgled povezani, a zapravo otuđeni kao nikad prije, osjećam da nisam potpuni promašaj. Naime, nisam nešto jako društvena, odnosno volim se družiti, ali nisam toliko nesretna ako to druženje izostane neki dulji period.
Čudna?
Da, ali sve više prihvaćam sebe takvu kakva jesam. Djevojka koja je introvertirana, voli životinje i ne srami se izvaditi iz torbe konzervu hrane za psa lutalicu ili ponijeti od kuće krekere za mačke na cesti. Djevojka koja uvijek ustane u autobusu da pusti stariju osobe od sebe da sjedne. Ona koja pristojno pozdravi čak i kad su drugi malo manje pristojni pa ne uzvrate pozdravom. Djevojka koja ne voli stalno isticati svoje mišljenje kao jedino važno i nužno da se čuje. Voli šetati i nasmiješiti se kad vidi labudove u rijeci bez obzira na sve ljude koji prolaze pokraj nje i iščuđuju se. Dok vodim psa u šetnju, ona sam koja skakuće poput djeteta s noge na nogu. I u takvim trenucima shvatim koliko sam sretna što sam ta koja jesam. Uspjela sam sačuvati svoju osobnost. Ne žudim za novcem, stvarima općenito i uživam stvarati nešto od sitnica naizgled neiskoristivih.
Tako se osjećam danas. Nisam više nezadovoljna kao prije. Ispunjena sam. Sretna.